Marko Gramophonedzie Milićević jedan je od naših najboljih i najpoznatijih di-džejeva, a sa pesmom “Why don’t you” zavladao je klubovima širom sveta. U ekskluzivnom intervjuu za Red Bull otkriva kako mu je mama sredila prvi nastup u Beogradu, da je njegova žena Tamara zapravo neposredni krivac za njegov uspeh, kao i da želi da skače padobranom i roni sa ajkulama.
Kako si ušao u svet muzike i da li su te oduvek privlačile samo ploče i gramofoni ili je tu možda bio i neki instrument?
To je sve verovatno poteklo od moje bake koja je bila veliki fan muzike, naročito svinga. Eto nedavno je bio Glen Miller Orchestra, ali ja nažalost nisam stigao da odem i baš sam se iznervirao zbog toga. Mislim da su mi se Milerove ploče sve izlizale od puštanja. Išao sam i u muzičku školu, završio sam violončelo. E posle sam, sa nekih 12, 13 godina otkrio elektronsku muziku. Imao sam sreću, što sam u tim godinama zaista puno putovao po Evropi, mogao sam da pratim scenu i vidim šta se dešava. Tako je krenulo interesovanje za muziku, počeo sam da kupujem ploče, kasete i sve ostalo. U početku me je privukao jungle, pa sam posle prešao na house.
Okud naziv Gramophonedzie?
Gramophonedzie su nastale kao di-džej duo, odnosno Sale Radosavljević, sada poznatiji kao GroovyMan i ja. E sad, pošto je Sale ovako malo bio korpulentan, on je inače šampion u bodibildingu, a ja pre 10 godina nisam izgledao baš ovako, bio sam tanji i svi kažu da smo izgledali kao Paja i Jare. I onda mi tako odjednom sinula ideja dok sam sedeo kod kuće, gledao sam gramofon i Kamiondžije, pa kao Gramophonedzie. Znaš ono kad ti padne na pamet ideja pa je zapišeš negde, e ja još čuvam kalendar na kome sam zapisao Gramphonedzie.
Da li se sećaš svog prvog nastupa u Beogradu i da li si imao tremu?
Bilo je mnogo nastupa u Beogradu. Ja mislim da na Dorćolu, a i šire, svi oni koji su moja generacija i tu neke dve, tri godine stariji ili mlađi, ne postoji niko kome nisam radio 18. ili neki rođendan. Ali moj prvi pravi nastup, koji mi je onako posebno bitan, je nastup u starom Soho baru u Strahinjića Bana. Taj nastup mi je sredila mama. Ona je inače poznavala tu ekipu, jer je po struci arhitekta i sarađivala je sa njma. I videla je kod njih gramofone i rekla „Pa vi imate gramofone, jaoo moj sin stalno pušta ploče, eno ga kući ne znam šta da radim sa njim..“, pa sam tako u Soho baru puštao muziku. To je bilo 1995, imao samo oko 15 godina. Tada nisam imao tremu, ali sam imao tremu kada sam prvi put nastupao u Londonu. Bilo je to iste godine. Pošto sam u Londonu učio engleski jezik i tamo boravio barem po mesec dana, odmah posle škole blejao sam po obližnjim prodavnicama ploča. Bukvalno sam svakog dana bio tamo i preslušavao muziku. Te godine izašao je Windows 95 i oni su ga naravno imali na svojim kompjuterima i desilo se da im je pao sistem i nastala je frka. Ja se ponudio kao: „možda mogu da vam pomognem“ i tako im popravim kompjuter. Onda su oni bili u fazonu: „Reci šta možemo da uradimo za tebe?“ U to vreme u Engleskoj su postojali striktni zakoni, ako nemate 21 godinu nema šanse da uđete u klub. Ja sam njima rekao da eto tako puštam ploče, i ako bi mogli da mi srede da puštam u nekom klubu. Naravno, sredili su to.
Ti si prvi DJ iz Srbije koji je išao na Red Bull Music Academy, kakvi su tvoji utisci o tom projektu?
Rade Banjan i ja smo prvi iz Srbije koji su otišli na RBMA i to je bilo 2000. godine u Dablinu. To je za mene bilo potpuno otkrovenje, prekretnica u mom životu kada sam, između ostalog, odlučio da je elektronska muzika ono što volim i makar spavao na ulici baviću se time. Posle toga krenule su radionice i ovde, Rade i ja smo se trudili da vučemo tu priču i posle nas, još dosta ljudi je prošlo kroz tu akademiju. Doduše u poslednjih par godina niko nije otišao. Problem je što klinci danas samo prate trendove, a ne stvaraju ih, a RBMA je uvek tražila nešto novo i drugačije i oni su uvek pet godina ispred.
Došli smo i do fenomena „Why don’t you“, otkud ideja da obradiš baš tu stvar?
Ideja je potekla od moje tadašnje devojke, a sada žene Tamare. To je bio period u mom životu kada sam odlučio da okačim slušalice o klin i prestanem sa di-džejingom, jer sam počeo da se bavim nekim drugim stvarima u životu, kao što su muzika za serije, filmove, reklame i generalno više sam se bavio postprodukcijom. Sa druge strane u Srbiji sam uradio sve što sam mogao da uradim kao di-džej. Tada je Tamara došla sa pričom: „Ajde da mi odradiš pesmu da mogu da je slušam u klubu“. Inače ta traka je prilično teška da se uradi, nije uopšte jednostavna. Mnogo je sporija i kvalitet zvuka je degradiran, ali Tamara je bila baš uporna i uradio sam joj pesmu. Stvar je prvo puštena u klubu Mint i sećam se da je bila nenormalna reakcija ljudi. Posle toga se nekako sama od sebe proširila po svetu. Ti daš prijateljima, prijatelji daju prijateljima i tako dođe i do izdavčakih kuća.
Za tu pesmu dobio si i MTV nagradu za najboljeg regionalnog izvođača. Koliko ti znače takva priznanja?
U početku mi nije tako značila. Bilo je drugih stvari koje su mi se dešavale. Mislim da nisam ni bio svestan svega toga. Svi kandidati su bili dosata poznatiji, tu su bili Negativ, Džiboni, Lolobriđida i Edo Majka. Ja uopšte i nisam očekivao nagradu, niti sam imao vremena da se time bavim. Nije bilo ono, kao pojavim se negde i pozovem ljude da glasaju. Ljudi su se nekako samoorganizovali i pokrenuli to glasanje i upravo zbog toga mi je ta nagrada draga.
„Why don’t you“ ti je donela i ugovor sa izdavačkom kućom Virgin. Bilo je reči i o albumu, šta se dešava na tom planu?
Od novembra nisam više sa Virgin-om, istekao je ugovor. Nismo se našli oko albuma. Te neke stvari koje sam ja uradio njima nisu bile dovoljno komercijalne. Ja u principu ne popuštam i ne radim komercijalnu muziku, osim „Why don’t you“, koja je ispala komercijalna. Gramophonedzie su uvek bile u fazonu da rade muziku za sebe. Nema govora o podilaženju, publici i vlasnicima klubova. Samo ono što mi volimo.
Tu je bilo reči i o saradnji sa nekim svetskim zvezdama?
Bila je priča da treba da radim muziku za Lili Alen, čak i album za ćaleta od Ejmi Vajnhaus, on super peva, voli te neke evergrin stvari. Hteo je da uradi džez album sa engleskom filharmonijom, a da ga ja posle odradim u tom nekom popularnom maniru. Pre toga je isto nešto trebalo sa Šakirom i Anahi za koju ja nisam ni čuo, ali sam posle video da je ona ovde mnogo popularna. Inače, što se tiče house scene sarađivao sam sa svim poznatim di-džejevima.
Puno putuješ, obišao si praktično ceo svet. Koji deo planete Zemlje ti se posebno svideo?
Sve te neke kulture koje su mi drugačije od naše su mi ekstra. Japan mi je najinteresantnije mesto na kojem sam bio. To je stvarno druga planeta, tamo je već 23. vek. Džakarta mi je lepa, a volim i Brazil, ali ne Rio i onaj deo gde svi idu, već centralni Brazil. Dođete u grad koji ima dva miliona stanovnika, a nema hotel. To ne možete da uporedite ni sa jednim gradom u Srbiji.
Kako izdržavaš taj tempo, stalni letovi, vremenske zone? Čujemo da imaš i omiljeno sedište u avionu?
Što se tiče vremenskih zona i tog tempa, pa navikao sam. U početku mi je bilo baš heavy. Dešavalo mi se da se probudim, a ne znam ni gde sam, ni koliko je sati. Tako da ponekad razumem one koji dođu u Srbiju, a pozdrave Mađarsku haha. Ali kad god sam takav, onda su setovi najbolji, jer se maksimalno koncentrišem na muziku.
Omiljeno mesto u avionu, zavisi čime letim i gde letim. Meni su se ljudi prvo smejali i niko nije verovao, a tek kad putuju sa mnom tek onda ne veruju. Ja kad god sednem u avion uvek sam pored nekog deteta, nekad ih je i dvoje ili više. Zato mi je omiljeno mesto, u manjim avionima, 14a, to je kod izlaza i tu imam najviše prostora za noge, a deci tu ne daju da sede. A na internacionalnim letovima putujem biznis klasom. Imam problem sa leđima i ako letim više od 10 sati ukočim se, tako da mora stroga horizontala.
Čujemo da sakupljaš salvete, imaš li još neki hobi?
Radim sve što vole mladi (smeh). Nije istina da sakupljam salvete. Počeo sam da sakupljam magnete, eto i na to me opet žena nagovorila. Gde god odeš, mazneš neki magnet, tako da imam pun frižider .. sad ću morati još jedan frižider da kupim. Tri stvari koje sam oduvek želeo u životu je da posetim Japan, da plivam s ajkulama i da skačem padobranom. Ni to skakanje nisam realizovao, i sve kao hoću, ali nikako da to uradim. Trebalo je da ronim sa ajkulama kada sam bio u Australiji, ali sam promašio termin. Mada to svakako planiram da uradim.
Šta savetuješ mladim di-džejevima u Srbiji?
Da puno rade i da budu istrajni ili bolje reći tvrdoglavi. Međutim, ni to nije lako, ja sam opet imao malo bolje uslove, i kada sad pogledam shvatim koliko je ustvari teško jednom mladom producentu da uspe. Ali samo rad i upornost, jer dobra pesma i gvozdena vrata otvara. Ja pokušavam da pomognem malo. Imam neki svoj mali label, koji okuplja mlade talente odavde i to izdajem, i pokušavam da te neke svoje pozicije iskoristim da učinim nešto dobro za mlade di-džejeve odavde.
Kakvi su ti planovi za ovu godinu?
U suštini nema posebnih planova. Radim to što radim, putujem. Uskoro idem u Brazil, pa Ameriku, pa kreće leto i tako …
Pogledajte najnoviji spot od Gramophondzija...
A ovo je njegova najnovija stvar i video koji je izmontiran tokom turneje 2011...
Komentari
Dodaj komentar